Ciljni troškovi

Ciljni troškovi (engl. target costs, njem. Zielkosten) predstavljaju strukturirani pristup određivanju troškova uz koje proizvod treba biti izražen sa specificiranom kvalitetom, kako bi generirao željenu razinu profitabilnosti uz očekivane prodajne cijene. To je jedna od suvremenih koncepcija upravljanja troškovima, razvijena u Japanu za vrijeme prve naftne krize (1973.). Strogo tržišno usmjerena, osigurava troškovno usmjerenu koordinaciju svih poslovnih područja poduzeća, u zavisnosti od životnog vijeka proizvoda.

Osnovna ideja ovog načina jest: ne određuju troškovi proizvodnje razinu cijena, nego cijene određuju na tržištu ostvarive troškove. Prema načelu ciljnih troškova poduzeće se prilagođava datostima tržišta. S obzirom na tradicionalno shvaćanje postojećim troškovima poduzeća (proizvoda/usluge) pridodaje se željena dobit te se kao rezultat dobiva prodajna cijena. Budući da tržište određuje dopustive troškove, prema suvremenom načelu polazi se od tržišne cijene koja se umanjuje za željenu dobit, a razlika se odnosi na dopustive, ciljne troškove.

Nakon utvrđivanja ciljnih troškova za poduzeće (ili proizvod ili uslugu) optimiziraju se indirektni troškovi i provodi se strukturno prilagođavanje funkcija, odjela i suradnika. Posljednjih godina koncepcija ciljnih troškova razvila se u zaokruženo načelo upravljanja troškovima. Koristi se uobičajeno kod razvoja novog proizvoda. Ishodište koncepcije uvijek su zahtjevi kupaca. Stoga proces ciljnih troškova započinje ispitivanjem kupaca.

Na temelju rezultata ispitivanja tržišta suradnici u istraživanju i razvoju dobivaju nalog da definiraju i specificiraju proizvod. Stvarni početak upravljanja ciljnim troškovima jest utvrđivanje prodajne cijene za novi proizvod. U koncepciji ciljnih troškova razvijeni su različiti procesi pronalaska ciljnih troškova. Prema jednom od njih (market into company) ciljni troškovi se izvode izravno iz na tržištu ostvarive prodajne cijene i planirane dobiti. Kad se od ostvarive prodajne cijene oduzme planirana dobit (target profit), dobiva se dopustivi trošak (allowable cost), tj. tržišno priznati trošak.

Na temelju postojeće proizvodne i procesne tehnologije stručni odjeli utvrđuju stvarne troškove (drifting costs), standardne troškove bez tehnoloških inovacija. Ciljni troškovi koje treba definirati jesu razlika između dopustivih i stvarnih troškova (allowable costs i drifting costs), pri čemu se ustrajnim korištenjem inovativnih mogućnosti stvarni troškovi pokušavaju što više približiti dopustivim troškovima. Polazeći od osnovne poslovne strategije menedžment na kraju utvrđuje ciljne troškove kod određene razine troškova.

U idućem koraku postavlja se pitanje: Kako pojedinim funkcijama proizvoda idealno pridružiti resurse, i to tako da vrijednost proizvoda odgovara željama kupaca? U tu svrhu proizvod se raščlanjuje na pojedine svoje funkcije, koje se vrednuju i klasificiraju u tvrde i meke. Potom se pojedine komponente proizvoda ponovno sastavljaju i optimiraju prema odnosu svojih pondera i svoga troškovnog udjela. Ako se troškovni udjeli pojedinih komponenata proizvoda obračunavaju na temelju postojeće proizvodne tehnologije, tada će stvarni troškovi u pravilu biti znatno viši od tržišno dopustivih troškova. Time nastaje proces permanentnog snižavanja troškova u fazi razvoja proizvoda kako bi se dostigao novi standard.

Sustav ciljnih troškova nije usmjeren samo na funkciju upravljanja troškovima nego na cijeli sustav: ciljni troškovi proširuju perspektivu u smislu usmjerenja na potrebe, usmjerenja na cjelinu i izbjegavanja egoizma područja (podizanje iznad bedema) te stvaraju cjelovit pogled na ukupni životni vijek proizvoda.

Definicija je preuzeta iz Leksikona menadžmenta u izdanju Masmedia.